SAVRŠENA UVERTIRA ZA NOVI PAKAO: Devedeset i druga vratit će se opet

Ima ona narodna koja kaže: dara je prevršila mjeru. Ne znam šta je dara, ali savršeno znam kada se takav moment desi u političkom životu BiH. Naravno, desio se on sto puta do sada ali je malo ko na to obraćao pažnju, jer se svi zasite tog „prevršavanja“ mjere, i onda ono postane skoro normalno.

Tako je postalo sasvim normalno da Milorad Dodik na srpskoj ratnohuškačkoj televiziji sa osmijehom na licu zabavlja publiku, koja revnosno aplaudira na njegove riječi da je zemljište oko neke džamije u okolini Banjaluke rapidno pojeftinilo, jer niko neće da kupi zemlju u blizini džamije, pošto hodža arlauče. Baš tako je Dodik objasnio samozadovoljno se smjehuljeći kao kad misliš da si napravio dobru provalu u kafani, uz mezu i piće. Vjerovatno je neki veseljak slušao ove riječi pa je za Kurban-bajram pucao po džamiji Ferhadiji, jer i tu hodža isto arlauče. I pucanje po spomeniku UNESCO-a je predizborna kampanja, samo nam je tvrdo srce pa to ne shvatamo. Vrlo brzo se zaboravilo nekoliko hiljada automatskih pušaka koje je kupio MUP RS-a, vjerovatno u predizborne svrhe.

Ono što Milorad Dodik kao trenutno najmoćnija politička figura u Bosni i Hercegovini sistematski i uporno radi jeste isto ono što su radili beogradski mediji s kraja osamdesetih: dehumanizacija svega što je bosanskohercegovačko, onoga što je bošnjačko, i onoga što je muslimansko. I ptice na grani znaju da je islamofobija novi antisemitizam našeg doba. Pitanje je ko će preuzeti ulogu nacista, Gestapoa, Hitlera na tlu današnje Evrope. Činjenica je da kandidata ima puno i konkurencija će biti žestoka, pod budnim okom velikog vođe iz zakavkaske zemlje, koja nimalo nije tako daleko. Isto je činjenica da jedino taj vođa radi ono što je Hitler radio svojedobno. Anektira susjedne zemlje i napada ih kako mu se prohtije i niko ga u tome ne može spriječiti.

Nije Milorad Dodik takav kalibar, on je na dosta manjem nivou geopolitičke moći, ali je itekako opasan političar. Ako je neko sposoban izazvati rat na Balkanu onda je Dodik prvi kandidat. Trenutno mnogi nisu spremni da njegovu fašističku retoriku shvate na ozbiljan način, jer se za svaku njegovu „ludoriju“ odmah nađe buljuk gluhih analitičara koji će sve što Dodik kaže opravdati predizbornom kampanjom. Mislim da više ni Milorad Dodik, ako je ikad to i bio u stanju, ne može odrediti šta je rekao u predizborne svrhe, a šta je dio njegove rigidne političke agende.

Pored toga što je hodajuća politička tempirana bomba, Milorad Dodik nije nimalo naivan političar, i, što kaže Emir Suljagić, kad Dodik nešto ne zna, onda plati ljude koji znaju, pa je milione dolara skršio na savjetničke firme iz Sjedinjenih Država. U zadnje vrijeme objelodanilo se da za njega rade (nekad) vrlo bliski politički savjetnici američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Dok se nezajažljivo političko Sarajevo valja u minderlucima, na kojima raspravljaju o tome ko će pojesti veći dio kolača vlasti, ono nema nikakav politički (vojni) plan šta da uradi ako se jednog jutra svi probudimo sa neumoljivom činjenicom da se granica Srbije preko noći stvorila na Zlatištu, a to je na puškomet do centra Sarajeva. No, nisu oni tema ovog teksta, tema je nešto što je svima jasno, ali većina se pretvara kako ništa ne vidi. U Sarajevu ljudi ne bi vjerovali da je na njih bačena atomska bomba ni onda kada bi gledali u nuklearnu pečurku sekundu prije nego ih piroklastični udar ne raznese u prah i pepeo. Čak i da ta sekunda traje sto godina oni bi odbili prihvatiti realnost u kojoj će biti dezintegrisani na manje sekvence od dijelova atoma.

Dirljivo je to bilo isto kao i kada su bili organizovani koncerti za mir početkom devedesetih. Uvijek se pitam kako sam ja sa 22 godine života mogao shvatiti koliko je to tragikomično, a shvatio sam to i prije nego su sa Holiday Inna počeli prvi snajperski pucnji. Čak ni tada ljudi nisu vjerovali da se apokalipsa sprema i da će glavne uloge u njoj imati upravo oni, ali mahom će biti u ulozi leševa. Niko normalan tako sebe ne želi vidjeti, čak ni samoubica, jer on samo prelazi u drugu sobu, tamo gdje vrijede druga pravila, odsustvo ljudskog života, njegova negacija.

Nemam ni živaca ni vremena nabrajati sve što je Milorad Dodik rekao, lansirao u medijski prostor, sve su to bile riječi teškog kalibra, koje su uvijek padale na plodno tlo. Jer ako nisam u pravu kako to da se onda u Republici Srpskoj izbori uvijek dobijaju na fašističkoj retorici, na ultra-mržnji prema Drugom, a taj Drugi uvijek su Bošnjaci, muslimani, rijetko kad su to Hrvati, a Albanci su im daleko pa nisu u opticaju kao dehumanizirani neprijatelji koje treba ubijati na industrijskoj skali, kao što je ubijano u i okolo Srebrenice tokom nekoliko dana jula 1995. godine. Pa dobijaju se na takvoj retorici jer glasači to i žele, barem većina onih koji izađu na izbore.

Svodeći Bošnjake isključivo na religijski udio njihovog identiteta, zanemarujući da ti Bošnjaci mogu biti ateisti, agnostici, anarhisti, nihilisti, lezbijke, gejevi, antinacionalisti, antifašisti, građani bez etničkog identiteta, da oni mogu biti bilo šta (jer identitet je samo konstrukt), redukujući ih na isti način kako je rekla Hanna Arendt da nju svode na njeno jevrejstvo, dok je ona puno više od toga, vrše savršenu uvertiru za nove zločine. Nakon ovako temeljite dehumanizacije ljude (teška riječ za „muslimane“) treba lako ubijati, jer muslimani su nešto odvratno, prljavo; Poturci rekao bi haman-konzul Ivan Šušnjar (medijski ideolog HDZ-a BiH); lojkani kako je političare iz Građanskog saveza nazvao neki bot Lana Marić, jer treba ih žive oderati kako je napisao na Twitteru izvjesni Joško Jerković, građanin Republike Hrvatske, u prijetnji upućenoj predsjedniku Političkog savjeta Građanskog saveza Emiru Suljagiću… Naravno, nije bilo nikakve javne reakcije na ove prijetnje sa socijalnih mreža, i te prijetnje koliko god bile odvratne i strašne dobar su lakmus-papir, svojevrsno ispitivanje javnog mnijenja i jasan odgovor na pitanje: Šta biste uradili da vam je musliman-lojkan prvi komšija u trenutku izbijanja novog rata?

Pa odrali bismo mu kožu, šta drugo. Jer lojkane treba vratiti u Tursku odakle dolaze, ili ih zakucati u zemlju, pošto znamo da je samo dobar musliman onaj koji je mrtav i konačno ne smrdi na LOJ, i na sve ono nazadno; na davno zajedničko praporijeklo (tamo gdje su ovce i krave duši jedino društvo) kako je pisao Miljenko Jergović u tekstu Azra (BH Dani br. 192) o „muslimanskim imenima“: „Bilo je u tim imenima i opasnog muka koji se širio oko obijeljenih minareta, neuredno okrečenih, zapuštenih i sličnih po svojoj nepotpunoj bjelini onim velikim posavskim šljivicima“.

Stali smo negdje oko Milorada Dodika i njegove fašističke, islamofobne, ksenofobne retorike. Njegove priče nisu naišle ni na kakvu osudu javnosti jer on na osudu računa da bi mogao rasti u svojim očima i očima fašista koji za njega glasaju. Pošto je sasvim jasno da ako glasaš za čovjeka koji godinama uporno negira genocid u Srebrenici, onda ga negiraš i ti, zato što smatraš da je genocid opravdan.

Pričajući o Srbima kao vječnim žrtvama vraćamo se na staru miloševićevsku matricu, sve se ponavlja, zamorna ista priča o Srbima kao najvećim gubitnicima u miru premda uvijek pobijede u ratu, pa je stoga potreban novi rat. Ali eto, misli Dodik, mi bi sad to nekako mirnim putem. Mi ćemo proglasiti nezavisnost od Bosne, a vi se kao nemojte ljutiti, jer svi Srbi imaju pravo živjeti u jednoj državi, tako je i Hitler govorio za Nijemce pa znamo kako je završio.

Treba jasno i glasno ponoviti: svaki pokušaj novog ispisivanja granica na Balkanu znači uvijek i samo rat. Nema nikakvog novog razgraničenja bez krvi i uzaludnog ratovanja.

Baražna medijska vatra će se nastaviti, sukobi su mogući pa i oni oružani, kako je galamio nekad Slobodan Milošević. Proces negacije genocida i dehumanizacija Bošnjaka su politički projekti Milorada Dodika i Skupštine Republike Srpske koja je glasanjem stavila van snage izvještaj Komisije za utvrđivanje istine u i oko Srebrenice u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine Vlade Republike Srpske iz 2004. godine. I nijedna ruka u Skupštini nije bila protiv.

A znamo da je dara odavno prevršila mjeru. Meni je to jasno, množini građana BiH nije, jer ih je sve to smorilo, ne mogu oni misliti o Dodiku, ljeto je, doba godišnjih odmora. Treba se čovjek opustiti. Malo ko je svjestan da veliki istorijski događaj, event dolazi jako brzo i kad se desi na tvojim leđima, onda se pitaš kako i otkud? To se sruči kao što se noć sruči nekad iznenada iako je nisi očekivao tako brzo. Mi smo u istorijskoj noći naših života, i ona traje dugih trideset i više godina. Kako ono ide onaj Sidranov citat iz “Sjećaš li se Dolly Bell?”: „Hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjat’ kako treba?“

Lupiga.Com

Preuzeto sa : ZASrebrenicu.ba